3.8 C
Sarajevo
Ponedjeljak, 22 Aprila, 2024

Norveška kao inspiracija

PutopisiNorveška kao inspiracija

Ovu priču započinjem 1995. godinom i to samo nekoliko dana nakon potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma, i odlaskom u Norvešku. Zemlja zaista drugačija u odnosu na svo poznavanje Balkana i Evropskih država, drugačija sa vremenskim prilikama ali i sa ljudima.

 

Zašto su u ovoj priči bitne vremenske prilike, vjerujte da jesu jer  one čine ljude sa tih prostora. Zemlja kiše i snijega, pogotovo u predjelu Bergenske komune za koju kažu da od 365 dana, cijelih 360 je  kiša. Kiša kao život, jer ona nije bitna ukoliko imaš odgovarajuću odjeću a kiša kao depresija, ako imaš premalo ciljeva da ih ostvariš onda si svakako u depresiji sa ovakvim oblačnim i tmurnim vremenom.

Koja god da se politička opcija mijenjala, koja god partija vlast preuzimala jedno je sigurno ,niti ijedna vlast nije zaboravila Norveškog čovjeka. To nas vraća na ciljeve i na depresiju, mada se nećemo statistički baviti sa tim. Kada je otkrivena nafta u ovoj državi, i potpisani prvi ugovori sa međunarodnim guruuima za ovu oblast, stiče se dojam da Norvežani nisu nikad pretjerali sa eksploatacijom. Nekada se čini da sve to rade „na kašičicu“.

Dozirana eksploatacija je omogućila razvijanje gradova, ali i razvijanje obrazovnog, socijalnog i kulturnog života. Sve navedeno je dobilo svoje standarde, koje Norvežani nemaju namjeru da promijene. Za nas na Balkanu koji se dokazujemo svakom iz okruženja i u svojoj pedesetoj godini, ovaj čin za Norvežane nije uobičajen. Uobičajeno je da će prosječan Norvežanin napustiti posao koji ga čini stresnim, i naći nešto što ga čini daleko mirnijim i opuštenijim. Sve ovo je moguće jer u Norveškoj su sindikati dosta kvalitetno i efikasno organizirani, a ide se do te „mjere“ u kojoj na njih ne postoji nikakva šansa utjecaja političkih viđenja problema i rješenja, već isključivo – profesija i nezavisna regulaciona tijela koja opet postavlja samo – profesija. Fakultet se može završiti, nije problem samo trebaš biti uporan a novac daje država. Državi je stalo da bude prva u svemu sa svojim građanima i građankama. Ukoliko kao pojedinac imaš cilje, država će te pomoći i da ga realiziraš. Naravno, pošto ništa nije besplatno, kredit za školovanje se vraća kada se dobije posao. Posao se dobija na konkursima, na koja ima svak pravo i da konkuriše, jer sa druge strane su profesionalci koji znaju tačno šta traže i po kojoj metodologiji.

Sve je u svrhu – čovjeka, a da se dobije maksimum od njega ali i da mu se na isti način uzvrati. Sve je to jedan krug u kojem po standardu svi rade, i svi zarađuju i baš nešto pretjerano nisu zainteresirani za makro politiku države, ili možda za migracionu politiku. Norveška migracijska politika je dosta zanimljiva, jer se stiče dojam da dobrodošlicu imaju studenti i višečlane mlade porodice. A gdje je tu čovjek sa Balkana,koji je spletom raznih okolnosti stigao u Norvešku, pitanje je koje se nameće. Kako čovjek sa Balkana može da istrpi da se kilometri puta otvaraju bez ikakve najave i presijecanja crvenih vrpci, kako može da istrpi da ne priča o stalnim poskupljenjima ili o promjenama na vlasti političkih struktura?

Balkan u svojoj srednjoj generaciji je još živ, ali ne zadugo jer i ta generacija odlazi svojim prirodnim tokom. Mlađe generacije, su već u standardu koji je sistem odredio, te se njihova ljetovanja sve manje i manje svode na Balkan, i možda još po neka posjeta zaostaloj porodici – i to je sve. Život već piše drugačije priče, jer klima određuje da se ljeta provode u Španiji, Tenerifima, i svim svjetskim toplijim destinacijama. Mlađi turist želi svu udobnost, a želi i da se odmori od matičnih problema, jer kako bi se kiša savladala sa depresijom, ključan je cilj: auto na električni pogon, kuća, privatna škola za djecu, zimovanje, ljetovanje, treninzi, pecanje lososa po Norveškim bespućima…

Jer kuhanje se uči u kasnim tridesetim, kad i prodavnica postane sastavni dio života. Prodavnica i cijene, kao što se Norveška promijenila tako su se i cijene promijenile. Od nekada izuzetno slabo proizvodima popunjenih rafova, danas se rafovi prelamaju proizvodima. Konkurencija je primjetna na svakom koraku tako da omiljene Norveške račiće možete kupiti u REMA1000 za samo 69,80 NOK (11,17 KM), mliječnu čokoladu od 100 g za 9,90 NOK (1,58 KM) a brašno marke Regal 14,90 NOK (2,38 KM) – a ukoliko kupujete 2 kg cijena je 10,00 NOK (1,60 KM). Cijene danskih proizvoda su i niže od onih cijena koje imamo priliku da kupujemo recimo u dobro nam poznatom Jysku, jer imitaciju jagnjeće kožice možete kupiti za samo 135 NOK (21,60 KM).

Kultura, za kraj ove priče o kiši i očekivanju veselih dana – ukoliko želite da putujete u Norvešku, obavezno pročitajte na svim dostupnim web stranicama koji se sadržaji nude za uživanje u pozorišnim predstavama, izložbama, koncertima – jer država sa najnižim primanjima od 2000 EURO ima puno besplatnih sadržaja a dovoljno je da ste – student, ili možda samo zainteresirani za sadržaje iz kulture.

Norveška živi za promjene koje su svakodnevne, i koje su postale – standard. Uz ljubav prema državi život žive i Norvežani i Norvežanke, a time sve manje Bosanci i Hercegovci…

 

(Anja Ž.- foto: I.Karić/A.Ž.)