21.6 C
Sarajevo
Ponedjeljak, 24 Juna, 2024

Možda je lijepo umrijeti od strasti

Iz novinskih arhivaMožda je lijepo umrijeti od strasti

Možda je lijepo umrijeti od strasti,voljeti nedozvoljeno ali slobodno i otvoreno, i pružati grudi na nož;“Evo pa udri“.A možda je sve to laž,napisao je u svojoj pripovjetki „Hanka“,krajem treće dekade ovog stoljeća,ljekar i pisac Isak Samokovlija,koji je kažu službujući u Busovači,bosanskoj varošici bio svjedokom Hankine ljepote ali i posljednji,koji je vidio osmijeh na prelijepom licu ciganke,na njenom putu do vječnosti.Ni on ljekar,u trenucima,dok je pod njenim srcem tražio otkucaje novog života, a našao samo čakiju,koja je Hanki prekinula život,nije mogao pobjeći od vječite dileme;Jeli voljeti nedozvoljeno,slobodno i moguće.I tako nasta ,Samokovlijina i naša „Hanka“,priča o ljubavi  i ljubomori,željenom,nemogućem i zabranjenom,što zbog strasti u smrt odvede.

       PRIČA O STRASNOJ LJUBAVI između ciganske ljepotice Hanke i njenog Sejde,samo je jedna od mora nespričanih priča o ljubavima, koje svjesno u smrt vode i ostaju u okviru lokalne sredine.

        Hankina smrt,zahvaljujući Isaku Samokovliji,nije ostala samo u pričama unutar ciganskih čergi u Busovači,nego je dospjela u knjige,a zatim na filmsko platno i daske koje život znače,pa i danas izazove suze u očima mnogobrojnih,koji još uvijek mogu da se prisjete mladenačke strasti ili još bolje da je žive i doživljavaju. A u srednjobosanskom gradiću Busovači,u kome su Hanka i Sejdo“ ljubovali“i doživjeli tragičan kraj,samo se sedamdesetšestogodišnji  starina,Milan Jović,koji je u to vrijeme bio dvanaestogodišnji dječak,ponekad prisjeti ljepotice Hanke,njene strastvene ljubavi prema Sejdi ali i njenog tragičnog kraja,čiji je sudionik bio.Ispričao je to ovih dana čika Milan Jović novinaru Večernjih, a mi njegovo sjećanje i priču želimo, podjeliti sa vama.

  • Obično se sjećaš onoga ko je lijep“ kaže čika Milan započinjući polagano svoju  priču i dodaje;A Hanka je bila lijepa,sa dugom crnom kosom,uvijek raznesenom.Uz mladost,mislim da je  imala oko osamnaest godina (a ko će ciganima  znati za godine,dodaje uz osmijeh Milan), i ljepotu,bila je poznata po lijepom glasu i pjesmi.Cestom je uvijek išla na čelu Cigana i pjevala,a svi su je po tome još izdaleka prepoznavali.Onako lijepa i visoka stasa,Hanka je bila vrzlava, i bez obzira što je ašikovala sa Sejdom,inače poznatim majstorom koji je pravio svrdla i noževe,nije se smirivala,što je u njemuu vjerovatno izazivalo bijes i ljubomoru.

              U to vrijeme moj otac,držao je gostionu,u koju su svakodnevno svraćali mnogi,pa tako i Cigani,među kojima su skoro uvijek bili Hanka,od čije se pjesme i igre orila birtija i Sejdo,vječito sklon kavgi,zbog koje ih je moj pokojni otac Kosta često istjerivao.Tako je bilo i jednog dana,ne znam tačan datum,ali znam da je bila 1927.godina. gostionu su ušli Cigani sa Hankom,koja je odmah počela pjesmu,svirku i igru.I ponovo je Sejdo zametnuo kavg i moj ih je otac počeo istjerivati iz gostione.Prvo sejdu,a za njim i Hanku. Oni su se zamalo popriječili,Sejdo je zamahnuo nožem prema Hanki i ona je pala na zemlju.“

           A ONDA ČIKA MILAN zastane ,polako vraćajući prošlost i gledajući negdje u daljinu preko moje glave,i nastavlja priču od prije sedam decenija,kao da je bilo jučer.

  • Ja sam prišao Hanki i spustio je na zemlju,pored potoka ispred gostione,a moja majka,koja se zatekla na balkonu iznad,upitala je;Šta bi?“Poginu Hanka „,odgovorio sam.,vidjevši da je pogođena nožem ispod srca.Majka mi je bacila ćebe,kojim sam je pokrio,a uskoro s stigli žandari,uhvatili Sejdu i odveli.

              I opet,kao da se vraća sa dalekog putovanja,Milan uzdahne,i pružajući rukom pokazuje na donji dio Busovače,gdje je Hankin grob.

  • Ukopana je u muslimanskom groblju zvanom Donje groblje,i na njenom grobu,za koji se danas praktično i ne zna,jedno je vrijeme bio samo mali drveni nišan,a danas ni njega nema i da me samo noge ovako ne bole,pošao bih ja sa vama,i možda bi se uspio sjetiti Hankinog groba,na koji sam nekad davno vodio  neke novinare poput vas. – kaže Milan.I opet „otputuje“  u vrijeme prije sedam desetljeća, kome je,kaže  Busovača tada provincija,bila tranzit i poznata po zanatlijama i zanatima.I dok priča o nekadašnjim gurmanskim specijalitetima,zbog kojih se „potezalo“iz Sarajeva,pečenim janjcima,ćevapima i poznatim vrućim somunima,koji su se umakali u „kapavicu“,na trenutak kao da osjetite miris gurmanluka i već skoro zaboravljenog vremena,koje čika Milan,počesto vraća  u svojim sjećanjima.

             I dok me polako prati do kapije,odmahujući glavom govori;“Hanka je bila poznata u Busovači, po ljepoti, stasu i glasu,i dodaje, ali eto sve prođe.

  • Hanka,eto zainat, baš onako kako je ona inatila svome Sejdi,bez obzira na  to što ni drveni nišan ne osta, na grobu,već istrunu,zbog ljepote koju je zabilježio  Samokovlija,živi vječno.Baš kao što su vječne istinske i prave ljubavi,zbog kojih je kako reče ljekar i pisac  Samokovlija;“Možda lijepo umrijeti u strasti“.

Zabilježila i snimila:

   Nađa RIDŽIĆ

Večernje novine