Riječ je, jasno, o „Šopovim danima na Plivi“. Na poziv gospodina Franje Leovca, predsjednika Udruge mladih HKD Napredak, bio sam ove godine gost tih dana i prekrasnog grada Jajca s kratkim čitanjem pod naslovom „Nikola Šop i moja sjena“.
Pred jajačkim auditorijem, ne samo te večeri 5. listopada u Domu kulture nego i idućih dana u jajačkim školama i u druženju s predivnom mladeži Jajca uživao sam punog srca, nerijetko oduševljen zamalo do suza. Da je samo moj Nikica mogao doživjeti da vidi koliko ga njegovo Jajce štuje i voli, mislio sam u sebi ljudski, a istodobno se vjernički radovao kako on to sve odozgo, tamo negdje iznad slapa i mlinova, sretno promatra zadovoljno se smješkajući – dakako, u Isusovoj sjeni.
Svako jutro, kada bih izašao iz hotela, ugledao bih njegov mio lik kako lebdi iznad ceste u astronautskoj kacigi s porukom „Svemirka“: Hvala na povjerenju! Uistinu hvala Josipu Budešu što je u prizemlju Šopove rodne kuće otvorio istoimeni pub. Na svakom koraku, na svakom zidu, za svakim kasnim i ranim stolom tu je Nikola Šop – u riječi i slici. I to onaj suvremeni i svevremeni Šop: „Kućica u svemiru“, „Astralija“ i „Nedohoda“.
Ispred pjesnikova doma uzdigla se njegova bista oko koje se okupljaju ljubitelji i štovatelji znamenitog Jajčanina, mladi pjesnici i književnici ovjekovječeni na brojnim fotografijama. Samo par metara niže tu je i Šopova ulica i nedaleko škole koje nose njegovo ime. U jednoj od tih, prisustvovao sam i „Šopijadi“, kvizu o Nikoli Šopu, i nisam se mogao nadiviti tomu koliko ti mladi ljudi znaju o mom djedu. Kad je bila riječ o nadnevku nekih izdanja, postiđeno i javno priznajem čak i više nego ja. Uživao sam i slušajući ih kako zdušno recitiraju Nikičine pjesme, divio se njihovim portretima pjesnika i slikama nastalim na motive Šopovih pjesama, a saznao sam da u Jajcu djeluje i zbor HKD Napredak, koji nosi ime „Nikola Šop“.
Zašto to sve nabrajam? Zato što sam beskrajno zahvalan Jajčanima i Jajcu, HKD Napredak i cijeloj Bosni i Hercegovini što znaju cijeniti, vole i štuju svoje velikane – umjetnike. Na novčanicama BiH nisu političari, vladari ili državnici, već pisci i pjesnici. Šop se tako pojavio na drugoj najvećoj novčanici od 100 konvertibilnih maraka, ali i na čak dvije poštanske marke BiH. Osim u rodnom mu Jajcu, Šopova ulica nalazi se i u glavnom gradu Sarajevu, te u hercegovačkom gradu slapova Ljubuškom i u distriktu Brčko.
Koliko ja znam, u Hrvatskoj su pjesnikovim imenom imenovali po jednu ulicu u Sesvetama (ta gradska četvrt cijelim je svojim područjem smještena izvan granica grada Zagreba kao naselja), Velikoj Gorici, Bjelovaru, Splitu i Zadru (za potonju domaći znaju samo zato što se tamo nalazi zadarski Bauhaus).
Drugim riječima, Šop je u Hrvatskoj počašćen ulicama u mjestima odnosno gradovima u kojima nikad nije boravio. To me raduje, kao, pretpostavljam, i sve Šopove štovatelje, ali istodobno boli činjenica da je u Zagrebu, gdje je Nikica najduže živio i djelovao, dobio tek jednu spomen-ploču na zgradi u Prilazu
Gjure Deželića broj 17. I na tome možemo zahvaliti samo HKD Napredak, koje je tim činom simbolično vratilo pjesniku njegovu pravu adresu. Naime, tu, u srcu Zagreba, u kući na uglu Medulićeve i Deželićeve, odmah do HNK i Muzeja Mimara, nalazi se na prvom katu prekrasan četverosobni stan s čijeg balkona pogled seže sve do Ilice i Gornjeg grada, a kojeg je vlasnica bila moja baka Antonija Erceg Šop. Pola peterosobnog stana na trećem katu iste zgrade, također u njenom vlasništvu, baka je poklonila Nikici, ali zbog njegovog otežanog kretanja uslijed ozlijede koju je zadobio tijekom bombardiranja Beograda, nisu se mogli skrasiti ni u jednom od tih stanova.
Preselili su u prostrani prizemni stan jedne lijepe obiteljske kuće s velikim vrtom u Mesićevoj ulici 23 na Šalati. Tu su Šopa među inim posjećivali Tin Ujević, Branislav Zeljković, Gustav Krklec, pa čak jednom prilikom i Miroslav Krleža, a ponajčešće Nikičin najbolji prijatelj jezikoslovac Blaž Jurišić, kojeg je Nikica toplo zvao „brat Blaž“. U to doba Nikica se još mogao donekle samostalno kretati u velikim plavim invalidskim kolicima, pa je tako, primjerice,s nam a u pratnji išao i na izbore u obližnjoj školi u Mesićevoj ulici, a barem jednom godišnje, kad bi moj otac stigao iz Njemačke, automobilom do Jajca.
U bakin stan na prvom katu u Prilazu država je u međuvremenu prisilno uselila nepoznate nam stanare, a Nikičinu polovicu onog peterosobnog stana na trećem katu zaposjeo je suvlasnik druge polovice. Uz prešutno odobrenje države, u vrtu u Mesićevoj ulici gotovo preko noći nikla je bespravno izgrađena ružna kućerina, koje je vlasnik činio sve moguće pakosti kako bi nas istjerao iz „našeg“ lijepog gospodskog stana, u nadi da će se sam u njemu proširiti.
Zbog sve većih maltretiranja kojima smo s vremenom bili izloženi, koncem 60-ih preselili smo u još jedan tuđi stan u Voćarskoj cesti broj 90, također na Šalati. I tu su Nikicu obilazili novi uglednici.
Ponajčešće: Mladen i Višnja Machiedo, Zvonimir Mrkonjić i Željka Čorak, Tonko Maroević, Slobodan Blagojević i Hamdija Demirović, Zvonimir Bajsić, Branko Brusar … No i tu nam život nije bio lak. Kćer vlasnice obiteljske jednokatnice, u čijem smo prizemlju živjeli, udala se i pošto poto s mužem htjela preseliti u prizemlje, ali mi nismo imali kamo. Kako je u međuvremenu bilo jasno da će Nikica doživotno ostati prikovan za krevet, baka je činila sve kako bi se vratili u jedan od stanova u našem vlasništvu, ali protiv države nije imala izgleda. Povratka nije bilo. Nikola Šop ostao je u Voćarskoj do smrti.
Jasno mi je da Zagreb nije imao razloga mijenjati ime Prilaza književnika i gradskog senatora Gjure Deželića, osnivatelja vatrogasne službe u Hrvatskoj, a isto tako niti ulice svećenika i povjesničara Matije Mesića. U potonjojsu konačno živjeli i bili naši susjedi i mnogi drugi uglednici: skladatelj Juraj Stahuljak, glumica Mila Dimitrijević i glumac i lutkar Velimir Chytil, književnica Višnja Stahuljak, pilot i književni prevoditelj Vlado Kuščer, modna dizajnerica i spisateljica Žuži Jelinek … Ali, da u posljednjih 40 godina od Šopove smrti nikom nije palo na pamet da Voćarsku cestu u Zagrebu preimenuje u Ulicu Nikole Šopa, to me uistinu čudi.
Ne čudi me, već štoviše zgraža činjenica da o 40. obljetnici njegove smrti Nikola Šop nije spomenut ni u jednom TV programu Hrvatske radio-televizije, a u „TV kalendaru“, dnevnoj povijesnodokumentarnoj emisiji HRT-a, koja se emitira još od 1976. godine, pjesnikova smrt nije zabilježen ni u fusnoti. Puna minuta te emisije posvećena je prehladi Marie Callas.
Mostarski književni časopis „Osvit“ posvetio je pak ove godine simbolično čak 40 stranica Nikoli Šopu! Dakle, dragi moji Bosanci i Hercegovci, a prije sviju mili Jajčani i štovani Napretkovci, hvala Vam što sam smio biti s Vama i što se tako iskreno ponosite Nikolom Šopom kao što se i ja ponosim Vama!
Stjepan Adrian Kostré