Peti je mjesec kako je objekat Banje, čija je izgradnja i početak rada sada već davne 1969. godine Fojnici namijenio potpuno drugačiji razvojni put od onog u proteklih pet stoljeća, potpuno renoviran otvorio vrata svojim gostima. Alija Mukača izvršni direktor Reumala u čijem sastavu je Banja sa širokim osmijehom i sjajem u očima ne krije zadovoljstvo činjenicom da se okončanjem ovog projekta potvrdila izreka da je kriza šansa. Naime,kada se u pandemijskom vremenu te 2020. i 2021. godine, koje je gotovo pa zatvorilo Reumal i ugasilo njegovo poslovanje, što je rezultiralo otpuštanjem desetina radnika uprava odlučila prvo na vanjsko uređenje objekata, a ponovnim oživljavanjem i dolaskom gostiju i na ulaganje vlastitih sredstava u potpuno renoviranje objekta Banje, jedinog takve vrste nekada u bivšoj Jugoslaviji, a danas u Bosni i Hercegovini za rehabilitaciju stopostotnih invalida, malo je ko vjerovao da će se to i ostvariti. Samo pola godine kasnije Banja je pretvorena u moderan rehabilitacijski centar,spreman da primi svoje prve goste. A uz njih i desetine novih radnika.Jer bez Banje ,nema ni Fojnice ni nas u njoj. – kaže Mukača.
Oduvijek je voda ona ljekovita- termalna ovom gradiću, koji se ugnijezdio među planinske visove Vranice potvrđivala da su, iako daleko od prometnih saobraćajnica koje bi ih povezivale sa većim i razvijenijim centrima, ipak poželjniji i bliži ljudima, te da se u Fojnicu treba i želi doći.Jer uz vodu, pitku i termalnu koja je mnogima bila i ostala lijek u fojničku pitomu kotlinu koja se u pisanom dokumentu spominje još 1365 godine i u koju su kao rudarski i trgovački centar Dubrovčani stizali još u petnaestom stoljeću i u kojoj se kovao novac bosanskih vladara, a 1847. godine otvorena četverogodišnja pučka škola odvijek se dolazilo zbog ljudi. Koji se rađaju,žive i umiru s jedne strane čuvani franjevačkim Samostanom Duha svetog koji kao da lebdi iznad Fojnice, a s druge tekijama nakšibendijskog derviškog reda u Vukeljićima i Oglavku te džamijama među kojima je najstarija Stara , Atik ili Djevojačka džamija i tokom cijeloga života njihove uši miluju umilni zvuci ezana i crkvenih zvona koji pozivaju na molitvu i poniznost jedino i isključivo, jednom i jedinom Stvoritelju.
E u tu i takvu Fojnicu makadamom ,u julu mjesecu davne 1965 godine ,sa prijateljicom stigla je Marija Džambas maturantica medicinske škole -smjer fizioterapeut iz Lipika.
-Moje prijateljice i ja nas 49 i samo jedan kolega smo na karti Jugoslavije tražile mjesta koja imaju banje a ja sam nekada davno kao djete dolazila u Sarajevo pa mi se svidjelo i nas dvije Ankica Viboh i ja smo se odlučile za Fojnicu,govori Marija s osmijehom na licu pred potpuno renoviranom Banjom čijem će ponovnom otvaranju neizmjerno raduje.Na autobusnoj stanici u Sarajevu raspitivale su se kaže za put do Fojnice i jedan se mladić Predrag Iličić ponudio da im pokaže put.Prijateljica je ostala kratko a Marija što zbog Banje,pacijenata ili Predraga, sa kojim je desetljećima u sretnom braku ostala u Fojnici.
-Dočekao nas je upravnik Čedo Kuljić koji nam je, ushićeno kao i prije 57 godina govori Marija,isplatio novac za dnevnice i putne troškove.Počela sam u Staroj Banji u kojoj sam zatekla ukopane kade u zemlji i gdje su radili Hamdo i teta Sabiha,koji su te kade metlom prali nakon svake grupe pacijenata.Bila sam prvi fizioterapeut u Fojnici.Sa pacijentima se vježbalo,davao parafin i elektroterapija.Zatim se izgradila zgrada za fizikalnu terapiju u kojoj su bile kade i mala soba i ležaj gdje se pacijent kad iziđe iz kade mogao obrisati i obući .Tu su poslije počeli dolaziti distrofičari i bili su smješteni u tim malim sobama .Bila je to ljepota bez obzira što je neuslovno oni mladost zadovoljni i sretni pjevali su a bilo je distrofičara iz Slovenije sa Kosova iz svih krajeva Jugoslavije. – priča Marija prisjećajući se imena onih koji su zbog distrofije svoje kuće zamjenili Fojnicom u kojoj su kaže bili najsretniji.
-Bolesti od koje su bolovali, teško se moglo pomoći, ali bili su sretni jer su iz kuća u kojima su bili sami i sakriveni konačno ovdje u Banji mogli da se druže a najviše je bilo distrofičara. Alma i Redžep brat i sestra oboje nepokretni sa Kosova nisu znali ni progovoriti nisu išli u školu. Bila jedna Olivera Jandrić iz Beograda koja je njih zavoljela i brinula o njima, a ona skroz bila nepokretna imala uz sebe ženu koja ju je pazila. Poslije je ona radila na formiranju udruženju distrofičara pa je zahvaljujući njoj koja je bila puna entuzijazma, ljubavi i volje osnovano udruženje distrofičara ovdje u Fojnici. Uz vodu i fizioterapiju najbolji lijek bio je onaj istinski topao odnos prema ljudima koji ništa nisu mogli sami, trebalo im je kupiti voćku to smo radili i donosili. Mi smo se tako zbližili sa tim pacijentima, izvodili ih do Hiljadarke jer lijepa riječ je najbitnija. – priča sa osmjehom Marija.
Onda na trenutak zašuti i pogledom obuhavata Banju kojoj je provela najljepše godine i opet se vrati ljudima koji su u Specijalnu bolnicu dolazili po lijek za tijelo a odlazili sa izliječenom dušom. Mnogi su kaže ovdje pronalazili ljubav za cijeli život.
-Bio jedan Hasan cerebralac i Gordana distrofičarka počeli se zabavljati, on imao magnetofon i puštao muziku, voljeli smo ih ,podržavali. Ovdje su se zabavaljali, a nakon odlaska oženili i živjeli zajedno. Pomagale im porodice. Sjećam se Bise i njene velike ljubavi, Nikole i Marize, Pere i Marije, pa opet zašuti.
A onda opet sa osmijehom i očima kojima obuhvata prostor u kojem je punih 40 godina njegovala i liječila pacijente ali i školovala mlade fizioterapeute Marija nastavlja priču iz prošlosti.
-Kad sam došla bio je jedan ljekar i jedna medicinska sestra dr.Aleksandar Aco Ristić i Ružica oženili se kasnije, dvoje laboranata bilo u laboratoriju, a dr. Geza Čeh iz Zenice on je prvi počeo kontaktirati sa dr. Acom i prvi počeo slati distrofičare, sa kojima su uz fizoterapeute radili i njegovatelji te bolničari, osobe koje su osposobljene da pomažu ovim pacijentima.- govori Marija.
I onda se opet vraća na prvog upravnika Čedu,koji je kaže najzaslužniji za ideju izgradnje Specijalne bolnice za liječenje distrofičara. S njim zajedno je i humanista Marino Zurl, novinar zagrebačke Arene čijim su nesebičnim angažmanom veoma brzo prikupljena sredstva pa je zgradu bolnice 1969 godine zvanično otvorila Jovanka Broz. Možete vi misliti koja je to brzina bila, kaže Marija. Na trećem spratu su od tada bili reumatičari, a na prva dva distrofičari. Otvaranjem Specijalne bolnice počeli su pristizati i ljekari opće prakse iz cijele bivše države a sa njima je radila profesorica Žanka Ilić ,fizijatrica koja je radila na Ilidži, a jednom sedmično dolazila Fojnicu.
Koliko je Specijalna bolnica značila za Fojnicu u kojoj tada nije bilo ni škole, ni pošte najbolje govori to da je svako ko je imao sobu viška, izdavao onima koji su ovdje dolazili po zdravlje.
-Sa terapijama se počinjalo u 6 sati ujutro i završavalo kasno u noć iz 22 sata,i zahavljujući Banji razvila se Fojnica, izgradio Reumal, Pošta, osnovna i srednja škola. Bez Banje ne bi bilo ni Fojnice. – kaže Marija, koja je 2005. godine iz Reumala otišla u penziju.
I dok sjedi pred potpuno obnovljenom Banjom u kojoj je provela najveći dio radnog vijeka,ne može skriti radost,što su u njoj potpuno obnovljenoj i uređenoj ponovo oni kojima će Banja biti lijek. Sretna je što su uvjeti smještaja i terapije puno bolji,no najbitnija je kaže lijepa riječ. Jer svi koji ovdje dođu liječiti tijelo shvate da se ovdje i duša liječi.
Svjestan je toga i Alija Mukača koji je mjesecima svaki dan počinjao i završavao na Banji, kako bi sve bilo završeno na najbolji način. Zbog onih koji će ovdje liječiti tijelo i dušu, jer bez njih i bez Banje ni Fojnice, a ni nas u Fojnici ne bi bilo, ponavlja po ko zna koji put.
Seno NB