7.2 C
Sarajevo
Ponedjeljak, 7 Oktobra, 2024

Otvoreni “Sarajevski dani poezije”

Stihovima svoje pjesme “Bosanski stećak”, koji je...

Travnik: Čuveni travnički sir pridružuje se listi zaštićenih proizvoda u BiH

Uspješno je završen proces certifikacije  koji je...

Banja u Fojnici: OVDJE SE UZ TIJELO I DUŠA LIJEČI

Pozitivna BiHBanja u Fojnici: OVDJE SE UZ TIJELO I DUŠA LIJEČI

Peti je mjesec kako  je objekat  Banje, čija je izgradnja i početak rada sada već davne 1969. godine  Fojnici namijenio potpuno drugačiji razvojni put od onog u proteklih pet stoljeća, potpuno renoviran otvorio vrata svojim gostima. Alija Mukača izvršni direktor Reumala u čijem sastavu je  Banja sa širokim osmijehom i sjajem u očima ne krije zadovoljstvo činjenicom da se okončanjem ovog projekta potvrdila izreka da je kriza šansa. Naime,kada se u pandemijskom vremenu  te 2020. i 2021. godine, koje je gotovo pa zatvorilo Reumal i ugasilo njegovo poslovanje, što je rezultiralo otpuštanjem desetina radnika uprava odlučila prvo na vanjsko uređenje objekata, a ponovnim oživljavanjem i dolaskom gostiju i  na ulaganje vlastitih sredstava  u potpuno renoviranje objekta Banje, jedinog takve vrste nekada u bivšoj Jugoslaviji, a danas u Bosni i Hercegovini za rehabilitaciju stopostotnih invalida, malo je ko vjerovao da će se to i ostvariti. Samo pola godine kasnije  Banja je pretvorena u moderan rehabilitacijski centar,spreman da primi svoje prve goste. A uz njih i desetine novih radnika.Jer bez Banje ,nema ni Fojnice ni nas u njoj. – kaže Mukača.

Oduvijek je voda ona ljekovita- termalna ovom gradiću, koji se ugnijezdio među planinske visove  Vranice potvrđivala da su, iako daleko od prometnih saobraćajnica koje bi ih povezivale sa većim i razvijenijim centrima, ipak poželjniji  i bliži ljudima, te da se u  Fojnicu treba i želi doći.Jer uz vodu, pitku i termalnu koja je mnogima bila  i ostala lijek u fojničku  pitomu  kotlinu  koja se  u pisanom dokumentu spominje još 1365 godine i u koju su kao rudarski i trgovački centar Dubrovčani stizali još u petnaestom stoljeću i u kojoj se  kovao novac bosanskih vladara, a  1847. godine otvorena  četverogodišnja pučka škola odvijek se dolazilo zbog ljudi. Koji se rađaju,žive i umiru s jedne strane čuvani  franjevačkim Samostanom Duha svetog koji kao da lebdi iznad Fojnice, a s druge tekijama nakšibendijskog  derviškog reda  u Vukeljićima i Oglavku te džamijama među kojima je najstarija Stara , Atik ili Djevojačka džamija i tokom cijeloga života njihove uši miluju umilni zvuci  ezana i crkvenih zvona koji pozivaju na molitvu i poniznost jedino i isključivo, jednom i jedinom Stvoritelju.

E  u tu i takvu Fojnicu  makadamom ,u julu mjesecu davne 1965 godine ,sa prijateljicom stigla je Marija Džambas maturantica medicinske škole  -smjer fizioterapeut iz  Lipika.

-Moje prijateljice  i ja nas 49 i samo jedan kolega  smo na karti Jugoslavije tražile mjesta koja imaju banje a ja sam nekada davno kao djete dolazila  u Sarajevo pa mi se svidjelo i nas dvije  Ankica Viboh i ja  smo se odlučile  za Fojnicu,govori Marija  s osmijehom na licu pred potpuno renoviranom Banjom čijem će ponovnom otvaranju neizmjerno raduje.Na autobusnoj stanici u Sarajevu raspitivale su se kaže  za put do Fojnice i jedan se mladić Predrag Iličić ponudio da im pokaže put.Prijateljica je ostala kratko a Marija što zbog Banje,pacijenata ili Predraga,  sa kojim je desetljećima u sretnom braku ostala u Fojnici.

-Dočekao nas je upravnik  Čedo Kuljić koji nam je, ushićeno kao i prije 57 godina govori Marija,isplatio novac za dnevnice i putne troškove.Počela sam u Staroj Banji u  kojoj sam zatekla ukopane kade u zemlji i gdje su radili Hamdo i teta Sabiha,koji su te kade metlom prali nakon svake grupe pacijenata.Bila sam prvi fizioterapeut u Fojnici.Sa pacijentima se vježbalo,davao parafin i elektroterapija.Zatim se izgradila zgrada za fizikalnu terapiju u kojoj su  bile kade i mala soba i ležaj gdje se pacijent kad iziđe iz kade mogao obrisati i obući .Tu su poslije počeli dolaziti distrofičari i bili su smješteni u tim malim sobama .Bila je to ljepota bez obzira što je neuslovno oni mladost  zadovoljni i sretni pjevali su a bilo je distrofičara iz Slovenije sa Kosova iz svih krajeva Jugoslavije. – priča Marija  prisjećajući se imena onih koji su zbog distrofije svoje kuće zamjenili Fojnicom u kojoj su kaže bili najsretniji.

Marija Iličić, prva školovana fizioterapeutkinja

-Bolesti od koje su bolovali, teško se moglo pomoći, ali bili su sretni jer su iz kuća u kojima su bili sami i sakriveni konačno  ovdje u Banji mogli da se druže a najviše je bilo distrofičara. Alma i Redžep brat i sestra oboje nepokretni sa Kosova nisu znali ni progovoriti nisu išli  u  školu. Bila jedna Olivera Jandrić iz Beograda koja je njih zavoljela i brinula o njima, a ona  skroz bila nepokretna imala uz sebe ženu koja ju je pazila. Poslije je ona radila na formiranju udruženju distrofičara pa je  zahvaljujući njoj koja je bila puna entuzijazma, ljubavi i volje osnovano  udruženje distrofičara ovdje u Fojnici. Uz vodu i fizioterapiju najbolji lijek bio je onaj istinski topao odnos prema ljudima koji ništa nisu mogli  sami, trebalo im je kupiti voćku  to smo  radili i donosili. Mi smo se tako zbližili sa tim pacijentima, izvodili ih do Hiljadarke jer lijepa riječ je najbitnija. – priča sa osmjehom Marija.

Onda na trenutak zašuti i pogledom obuhavata Banju  kojoj je provela najljepše godine i opet se vrati ljudima koji su u Specijalnu  bolnicu dolazili po lijek za tijelo a odlazili sa izliječenom dušom. Mnogi su kaže ovdje pronalazili ljubav za cijeli život.

-Bio jedan Hasan cerebralac i Gordana distrofičarka  počeli  se zabavljati, on imao magnetofon i puštao muziku, voljeli smo ih ,podržavali. Ovdje su se zabavaljali, a nakon odlaska oženili i živjeli zajedno. Pomagale im porodice. Sjećam se Bise i njene velike ljubavi, Nikole i Marize, Pere i Marije, pa opet zašuti.

A onda opet sa osmijehom i očima kojima obuhvata prostor u kojem je punih 40 godina njegovala i liječila pacijente ali i školovala mlade fizioterapeute Marija nastavlja priču iz prošlosti.

-Kad sam došla bio je  jedan ljekar i jedna medicinska sestra dr.Aleksandar Aco Ristić i Ružica oženili se kasnije, dvoje laboranata bilo u laboratoriju, a dr. Geza Čeh iz Zenice on je prvi počeo kontaktirati sa dr. Acom i prvi počeo slati distrofičare, sa  kojima su uz fizoterapeute radili i njegovatelji te bolničari, osobe koje su osposobljene da pomažu ovim pacijentima.- govori Marija.

I onda se opet vraća na prvog upravnika Čedu,koji je kaže najzaslužniji za ideju izgradnje Specijalne bolnice za liječenje distrofičara. S njim zajedno je i humanista Marino Zurl, novinar zagrebačke Arene čijim su nesebičnim angažmanom  veoma  brzo prikupljena sredstva  pa  je zgradu bolnice 1969 godine  zvanično otvorila  Jovanka Broz. Možete vi misliti koja je to brzina bila, kaže Marija. Na trećem spratu su od tada bili reumatičari, a na prva dva distrofičari. Otvaranjem Specijalne bolnice počeli su pristizati i ljekari opće prakse iz cijele bivše države a sa njima je radila profesorica  Žanka  Ilić ,fizijatrica koja je radila na Ilidži, a jednom sedmično dolazila  Fojnicu.

Koliko je Specijalna bolnica značila za Fojnicu u kojoj tada nije bilo ni škole, ni pošte najbolje govori to da je svako ko je imao sobu viška, izdavao onima koji su ovdje dolazili po zdravlje.

-Sa terapijama se počinjalo u 6 sati ujutro i završavalo kasno u  noć iz 22 sata,i zahavljujući Banji razvila se Fojnica, izgradio Reumal, Pošta, osnovna i srednja škola. Bez Banje ne bi bilo ni Fojnice. – kaže Marija, koja je 2005. godine iz Reumala otišla u penziju.

I dok sjedi pred potpuno obnovljenom Banjom u kojoj je provela najveći dio radnog vijeka,ne može  skriti radost,što su u njoj  potpuno obnovljenoj i uređenoj ponovo  oni kojima će Banja biti lijek. Sretna je što su uvjeti smještaja i terapije puno bolji,no najbitnija je kaže lijepa riječ. Jer svi koji ovdje dođu liječiti tijelo shvate da se ovdje i duša liječi.

Svjestan je toga i Alija Mukača koji je mjesecima svaki  dan počinjao  i završavao  na Banji, kako bi sve bilo završeno na najbolji način. Zbog onih koji će ovdje liječiti tijelo i dušu, jer bez njih i bez Banje ni Fojnice, a ni nas u Fojnici ne bi bilo, ponavlja po ko zna koji put.

Seno NB