Jozefina Dautbegović, rođena je 24.2.1948. godine u Šušnjarima kod Dervente u Bosni i Hercegovini a umrla u Zagrebu 27.11.2008.godine. Gimnaziju i Pedagošku Akademiju,završila je u Slavonskom Brodu,nakon čega je u O.Š.Ivan Goran Kovačić u Doboju radila kao nastavnica jezika i istorije te uređivala biblioteku Druga Svjetlost i časopis Značenja.
Nakon progonstva,u Zagrebu je bila voditeljica kulturne tribine i urednica muzeološkog časopisa Informatica Museologica (MDC Zagreb) i radila kao arhivist-dokumentarist u MDC. Objavila je osam knjiga poezije i knjigu priča „Čovjek koji je kupovao kuću“.Bila je članica Društva pisaca BiH, Republike Hrvatske, te Hrvatskog centra PEN.
Zastupljena je u svim relevantnim antologijama a ciklusi njenih pjesama objavljeni su na osam svjetskih jezika. Ovo je sa duboko utisnutim vlastitim stavom,ispričana sudbina pojedinca i države Bosne i Hercegovine, kroz intimnu priču poetese Jozefine Dautbegović, silom otrgnute iz Domovine,osvjedočene u njenim knjigama poezije.U kojima je iskrenim govorom srca,sa jakom ironijskom notom,svjedočila o događajima i običnim ljudima,koje kad čitate doživljavate kao najbliže.I naravno o njenom povratku kući,nakon fizičke smrti u progonstvu.
Jajce, 2004. godine
Na stotu godišnjicu rođenja Nikole Šopa,u kraljevskom gradu Jajcu,medju brojnim književnim imenima pojavila se jedna čudesno šarmantna dama, za koju se prije očekivalo da pripada nekoj mondenoj,nego pjesničkoj grupi ljudi,koji pohode ovakve događaje i mjesta. Za razliku od njih,uvijek blago kazano nekonvencionalno odjevenih i isto tako mirišljavih, dama sa šeširom na glavi,ispod kojeg su prodornom dobrotom iskrile njene oči,sva elegantna i tajnovita,bila je Jozefina Dautbegović,tek stigla iz Zagreba.Grada u kojem se zaustavila u bezdomovinskom vremenu i pronašla barem fizičko utočište,dok je svoj duhovni smiraj tražila u sjećanjima na Domovinu,koju je barem bez mogućnosti utjecaja drugih,uvijek mogla nositi u koferu. Književna kritika, barem u Republici Hrvatskoj bila je blagonaklona prema njoj i njenoj poeziji, ali je nije bilo u školskoj literaturi,kao ni na policama knjižara u obje joj domovine.Baš kao ni pjesnika Nikole Šopa,kojem je eto došla obilježiti,stoljeće od rođenja.Domaćini i organizatori,tim su povodom odlučili dovesti i gimnazijalce iz mnogih bosanskohercegovačkih gradova,kojima će eto pjesničke veličine recitirati svoju poeziju. I kao što za razliku od ceremonijalnih događaja,gdje svi aplaudiraju,jer tako treba,srednjoškolci su mladalački iskreno zanemarili pjesničko prisustvo i poeziju koju iskreno ni većina prisutnih autora, izuzev mogućnosti besplatnih putovanja,te kakvih takvih honorara, ne razumiju. Šuškanje,zvuk mobitela,škripa stolica i glasan smijeh.Na daske,na kojima godinama traju Pozorišne/Kazališne igre Bosne i Hercegovine,ispela se Jozefina Dautbegović, tiho govoreći stihove pjesme „Ja riba“
Bog me stvorio kao ribu
Nemam se ja na što žaliti
I da me stvorio kao pticu
Bilo bi isto
Razumijem ja Njega
Taj dan je pred vratima vladala gužva
kao u općinskom katastru
kao u matičnom uredu ili mjesnoj ambulanti
u vrijeme velike epidemije
nije On imao vremena za pojedinačna zanovijetanja
izvan vrste
Bacio me u vodu i rekao
Od mene toliko
sad plivaj kako znaš
Ako dođe do nepogode
uvijek postoji tamna škrapa
krupniji oblutak
uzvodna struja na koju niko ne računa
i sveta mimikrija
Ne zaboravi da je vodostaj u rukavcu i vrijeme za mrijest
Ograničeno.
O Velikom petku u uputama
koliko se ja sjećam
nije bilo govora
/J.Dautbegović -Različite ljubavi str.217.
Zvuci telefona su nestali,stolice se utišale,zvonki smijeh ustupio mjesto tišini i kratkim uzdasima.
Uslijedila je nova.
KORNJAČA ILI LAKO -TEŠKO
Lako je kornjači ima krov nad glavom u svakom trenutku
gust crijep do crijepa što ne propušta
Ima gdje skloniti glavu
Ima rješenja za svaku priliku
kišobran suncobran viteški oklop
pancirku
Ona je hodajuća sloboda
Gdje jest tu je sva
Ima sobu s cjelodnevnim boravkom
spavaću sobu s prozorom odmah iznad uzglavlja
i da ne nabrajam ostale prostorije
Pruži se onoliko koliko se može pokriti
Ako netko kuca ne mora ni proviriti ako neće
Komotna kao u svojoj kući
Blago kornjači
Ali nije baš tako
drukčije je
Teško kornjači
Zna li itko (osim puža u lakšoj varijanti)
što znači nositi čitav život kuću na ledjima
i nikad baš nikad ne moći van
Samo gledati kroz prozor (čitavu kornjačinu vječnost)
Ona ne može reći
kuća mi se popela na vrh glave
idem malo izići
Kolika tek odgovornost sva kuća leži na njoj
Ne nosi ona teret kao ostali kao mrav naprimjer
pa da može reći e sad ću malo predahnuti
kad stignem kući sprtim teret i odahnem
Nema toga u kornjačinom životu
Ona ne zna što znači poželjeti doći kući
otići bilo kamo ostaviti sve i trknuti do
pa se uvjeriti da je ipak na kraju krajeva svoja kuća svoja
A tek njezina ljubav
Gledaju se samo kroz prozore
Nikada se idući usporedo s ljubavnikom meko ne dotakne
bokovima
onako kao slučajno
nikada gola koža do gole kože čitavom dužinom
A to što joj se povremeno dogodi
izgleda kao da ide u rat
Dva viteza u oklopima s vizirima
i nema uzmaka
dok joj se još jedna kuća ne popne za vrat
pod izgovorom održanja vrste.
/J.Dautbegović-Različite ljubavi str.232.)
I nakon toga,taman se spremila da ide,kada su se čuli glasovi,“hoćemo još“.
I opet smo se sreli 2005 godine u Jajcu,na «Šopovim susretima na Plivi»koji su joj je bila i prilika za susret sa Domovinom ,koju je nakon toga ponovo smještala u kofer,odlazeći preko graničnog prelaza,na kojem cariniku nikako nije mogla objasniti, da ono što ona nosi nije za carinjenje.
NA GRANIČNOM PRIJELAZU
Lipanj je a već je vruće
Kolona se smotala kao zmija na suncu i pravi se mrtva
Između mene i druge strane ispriječila se rijeka
željezni most carina i još koješta
ali to drugo je samo u mojoj glavi
Vraćam se iz domovine a ne znam ni zašto sam išla
Stalno mi se čini kako moram
makar povremeno provjeriti
je li sve onako kako sam ostavila
Neobično drvo u gradskom parku rascjepljeno na dvoje
koje procvjeta ljubičastim grozdovima
čim čuje da sam doputovala
Sve sam viđeno pospremila
Za puste dane koji su neizbježni
Glavom naslonjena na prljavo staklo
Čekam strpljivo jer mi ništa drugo ne preostaje
Cariniku sam sumnjiva
Što nosite pita i gleda me duboko u oči
uspoređujući moju lijepu fotografiju i prazno lice
Ispod lagane haljine nemam skoro ništa
ako izuzmem malo sala koje mi se godinama taložilo oko struka
dok sam čekala da zaživi Daytonski mirovni sporazum
Nosite li nešto nedopušteno
pita glasom koji ne trpi odlaganje
nosim kažem ali nije za carinjenje
O tome ja odlučujem
govori
i drugom rukom nervozno kucka po mojim ispravama
Pokazujem mu na nebo iznad nas
vunaste i mirne nebeske ovčice na plavoj podlozi
modru crtu brda što se čitavim putem namjerno vuče
meni iza ledja da mi pojača grižnju i onaj osjećaj
koji iseljenici zovu lijepim imenom
nostalgija
Najsumnjivije su ove klimakterične babe
govori odlazeći u metalnu kućicu
jer mu je za razliku od Sizifa
stigla smjena.
/J.Dautbegović-Različite ljubavi-str.234.
SEOBA NA NEBESA
A onda su Šopovi dani,postali manifestacija na kojoj nije bilo Jozefine.No svih tih godina njena knjiga poezije «Različite ljubavi» s posvetom iz Kraljevskog grada,bila je najviše čitana u mojoj kući,uz stalnu želju da još jednom doživim onu tišinu i ushićenje nekih novih gimnazijalaca poezijom,ali i pojavom Jozefininom.No nažalost samo želja.
I onda 27.novembar 2008.godine. Samo kratka vijest,koja je značila prekid stvaranja Jozefine Dautbegović u bezdomovinskom svijetu.I njeno preseljenje u nebesa,kako bi sa „jednim prilično dobronamjernim Bogom nastojala odagnati strah od mogućnosti pojave virusa u svemirskom računaru“ /
Zagreb;“Zagrebu je iznenada preminula pjesnikinja Jozefina Dautbegović,rođena u mjestu Šušnjari u BiH“/Gorila Vijesti).
Pet godina poslije,vjerovatno «njen jedan dobronamjerni Bog»,vratio ju je na čudnovat način u Domovinu iz koje je silom otrgnuta. Naime, Centar za kulturu i obrazovanje iz Tešnja,14.12.2013.godine organizirao je naučni skup pod nazivom „Posljednja bosanska zima“u čast rano preminule pjesnikinje Jozefine Dautbegović,o čijem su životu i djelu govorili brojni književni kritičari iz naše zemlje,te Republike Hrvatske i Srbije.Tim povodom štampana je i knjiga poezije,pod istim nazivom,u kojoj je 61 pjesma,koliko je godina imala Jozefina,kada je počela svoje putovanje nebeskim prostorima na kojima nema granica i mrzovoljnih carinika ,kojima mora objašnjavati da ono što ona nosi nije za carinjenje.
POVRATAK U DOMOVINU
Njen duh kao da je lebdio iznad dvorane dok su književni znalci,ali i poštovaoci njenog ukupnog književnog opusa u Tešnju, govorili ponajviše o poeziji koju je iza sebe u osam knjiga ostavila Jozefina Dautbegović.I u njima poruke ljubavi,prognaničke patnje i života na koje si kao prognanik osudjen,patriotizma (domoljublja),ali ne u smislu ostrašćenih političkih fraza i pamfleta,nego onih najtananijih ljudskih,koje u sebi nose mali,a tako veliki obični ljudi.
«Za razliku od nekih mlađahnih književnih zvijezda,čiji je transfer iz Bosne u Zagreb u prvoj polovici devedesetih bio u žiži medijske pozornosti,dobojska pjesnikinja Jozefina Dautbegović (r.1948) u Zagrebu se pojavila tiho,izgubljena u masi anonimnih izbjeglica koja se tih dana slijevala u glavni grad.Za sve nas do tad nepoznata pjesnikinja ,svrnut će na sebe pozornost svojom prvom zagrebačkom zbirkom «Ručak s Poncijem»,objavljenom u Meandru 1994.g. Bilo je to vrijeme kada je hrvatska poezija njegovala pojačani domoljubni ton,a u tom «hrvatskom ratnom pismu» koje zazivlje osvetu i bodri hrvatske ratnike mogu se naći i stihovni uzorci istinskih bardova poput Mihalića i Šoljana.
Pjesme Jozefine Dautbegović nisu imale ništa zajedničkog s takvim militarnim domoljubljem.One su govorile o izbjegličkoj stvarnosti,osjećaju samoće,o gubitku zavičaja»
/Velimir Visković 30.rujna 2004. -Bog na spavanju Feral.hr)
Jer u ratu,kao uostalom i svim drugim segmentima života,oni su najveći gubitnici,zna to ona,jer piše iz iskustva,upečatljivo i brutalno iskreno,izostavljajući znakove interpunkcije,jer bi joj očigledno umanjili snagu proživljenog i iskustveno izrečenog u jednom dahu.I gotovo u jednoj rečenici.
/Jozefina Dautbegović-Različite ljubavi; Bosna II strana 70.,Izbjeglička str.73,Druga izbjeglička str.75.,Dan kad je samostan s Plehana,letio u nebesa str 76,Prilozi za nove biografije str.256.Pjesma perača gradskih izloga str. 250.)
PRILOZI ZA NOVE BIOGRAFIJE
Zaborav je dobar on je učinio to što je učinio
zbrisao napravio prostor za novo ali novo se ne prima
Mozak ga odbacuje kao tuđi organ
Zaborav je napravio crnu rupu iz koje katkad iziđe na svjetlo
poneki taman prizor
Na primjer stojimo u redu za dokumente mi koji moramo imati
nove biografije
satima u redu nas milijun istih
od Ovidija do Brodskoga /da ne nabrajam poimenično)
Držimo torbe kapute potvrde papir koji ništa ne govore o nama
dodajemo taksene marke onima s one strane šaltera
Kao da smo se tek sada rodili treba
treba se upisati u matičnu knjigu
izvaditi neki list koji govori tome u prilog
prijaviti se na nepostojećoj adresi
donijeti svjedodžbe diplome uvjerenja o položenim ispitima
iz spaljenih škola i sveučilšta ili sa dalekih odredišta
i priložiti
Usput ponovno rasti u sebi učiti hodati tuđim gradovima
prestati bježati trčati osvrtati se
Moramo precizno uskladiti svoje korake sa tudjima
svladati nesvjesticu orijentaciju u prostoru
učiti govoriti tuđim jezicima danju
noću plakati isključivo na svome jeziku
Što znamo raditi obično pitaju
kad se drznemo tražiti posao
Na to pitanje svatko pošten odgovori
Nismo sigurni u ono što znamo
(što sasvim odgovara istini)
Znademo pisati padne spasonosna misao
Pisati da
ali što
Pa između ostaloga recimo
pjesme
Ma dajte molim vas koga vi zajebavate
odmahne onaj s druge strane stola
i glasno prozove
Neka uđe sljedeći.
(J.Dautbegović-Različite ljubavi str.256
PJESMA PERAČA GRADSKIH IZLOGA
Moj poznanik perač gradskih izloga
tvrdi da ničega pod kapom nebeskom
nije željan
Kad prije doručka perem izlog prodavaonice Kraš bombona
priča on
u ustima stalno imam sladak okus
pa ne mogu ni jesti toliko sam iznutra bljutav
Od pogleda na izlog pun voća zbog brda naranči i jabuka
čitav me dan muči žgaravica
Kad perem izloge s muškim odijelima ja se namjerno namjestim
na ljestvama
pa mjerkam nogavice duljinu rukava zagledam kakvo je kopčanje
i dok operem izlog ja se odijela nanosao
Prodavačice me uglavnom vide sprijeda
pa i one mene mjerkaju da oprostiš malo niže od pojasa
Nije da ne bi imao što pokazati
ali mi više nije do toga
Moram priznati ponekad i uživam kad se jato mladih cura
zbokori oko dobro opranog izloga
za novu kolekciju proljeće-ljeto
a oko mene odjednom sve zamiriše kao da sam u cvjetnjaku
Znam ja šta je za moje godine
nemaj brige
Pravo da ti kažem perem te izloge katkad i s gađenjem
kao prljavo posudje ujutro poslije velikog slavlja
Radim čestito valja čuvati posao tko bi mene ovako starog
Nekad se nasmijem kad šetači udare glavom u staklo kao ptice
pa se uvjerim da sam dobro oprao
Ali sve i da imam novaca ne bih ništa kupio
toliko sam se nagledao da mi se ogadilo
No ima jedan mali izlog na broju 42
koji perem s posebnom pažnjom
ali mi uvijek ostane mutan
Unutra je kao u lutkinoj kući izložena šarena dječja odjeća
pa dok perem sve gledam bi li odgovaralo mome unučetu
da mi se sin oženio prije nego je otišao
A lijepo sam mu rekao kad je odlazio
Jebena budalo znaš li da u svim ratovina gine
jedino sirotinja
I svaki put kad na to pomislim
izlog se zamagli.
(J.Dautbegović –Različite ljubavi str.250.
O njoj takvoj jednostavno čudesnoj i istinski svojoj koja je u osam knjiga poezije nama koji smo ostali u redu čekajući svoj put na koji je ona otišla 2008 godine,govorilo se u Tešnju ,više od pet sati.Koji su prošli baš kao tren.Djelić toga,zahvaljujući prije svega urednici na RTVFBiH,Kristini Ljevak,zabilježen je u okviru emisije Kultura.
«Zadnja bosanska zima“,naziv je naučnog skupa posvećenog životu i djelu čudesne bosanskohercegovačke i Hrvatske pjesnikinje Jozefine Dautbegović,održanog u Tešnju u organizaciji Centra za kulturu i obrazovanje iz ovog grada.Bio je to i svojevrsni povratak rano preminule pjesnikinje domovini,iz koje ju je rat,prognao.
Nakon progonstva,skrasila se u Zagrebu gdje je objavila svoje najznačajnije knjige.U čudesnoj poeziji,svoj satkanoj od bosanske boli, pisala je o progonstvu i užasu koji je zahvatio njenu domovinu i obične ljude,koje čitajući doživljavate kao znance.Ona na jednostavan i brutalno iskren način govori o danu kada je samostan s Plehana selio na nebesa,bosanskoj djeci koja igraju školice na jednoj nozi,domovini u koferu i svojoj zadnjoj bosanskoj zimi koju je sačuvala na neobičnom mjestu ,u kostima.
„(Jozefina Dautbegović postojano tankoćutno i nadasve nepretenciozno ,opeva ,pripoveda i promišlja svet iz pozicije nezaštićene jedinke,koja po svojoj introvertnoj prirodi ne može,ne želi i ne ume da pripada bilo kojoj grupi i da na taj način zatomljuje ,nadvladava ili čak pirovski pobedi elementarno osećanje straha ,samoće i egzistencijalne mučnine,kazala je Ljiljana Šop ,književna kritičarka iz Beograda,učesnica naučnog skupa o Jozefini Dautbegović
/ njezina poezija jeste zapravo svjedočenje i upozorenje,dignuti prst.da pazimo da ne hodamo oholo,znači ona je protiv svake oholosti,ona je uvijek ukorjenjena u vlastito egzistencijalno promišljanje svoje vlastite egzistencije u samopromatranje i u tom samopromatranju evo nastala je jedna zbilja fascinantna poezija koja je je kao što smo na ovom skupu mogli čuti sigurno evropskog ranga,stav je Milana Pranjića iz Čakovca,učesnika naučnog skupa.
U tom svijetu koji je bio i ostao nesigurno mjesto za življenje ona traži svoje mjesto pod suncem,ispisujući pjesme,koje su je trajno smjestile u sami vrh ne samo u njene dvije domovine,nego i šire.
(Jozefina je zasigurno neko ko je uspio da svojom poezijom da inventar naše tragedije.Tako shvaćena Jozefina Dautbegović ulazi u kanon i ovaj skup pokazuje da ona može ući u kanon i zauzeti jedno od centralnih,ako ne i centralno mjesto ovog perioda naše kulture i naše historije, istakao je profesor Enver Kazaz iz Sarajeva,a profesor Muhidin Džanko Sarajevo, učesnik naučnog skupa o Jozefini Dautbegović je istakao .
( ja izvan svake sumnje Jozefinu Dautbegović vidim i doživljavam kao našu bh spisateljicu koja spada u sami vrh i bh poezije,ja bih rekao i proze,iako je objavila samo jednu proznu knjigu.
Nažalost i pored divljenja književne kritike,te čitatelja njene poezije i proze,koje se isprepliću ,Jozefine Dautbegović,koja je u progonstvu ostala sve do 2008 godine,kada je napustila ovaj svijet,nema poput nekih,čije se književno stvaralaštvo ni izbliza ne može uporediti sa njenim.Stoga se i cilj organizatora ovog naučnog skupa ,koji je bio i svojevrsni povratak Jozefini,činio ispunjenim,kazao je Amir Brka organizator naučnog skupa o Jozefini Dautbegović.
/ da malo poremetimo i tu kanoniziranu skalu u smislu etabliranih književnih imena koja umnogome ne odgovara stvarnoj vrijednosti,jer ako jedna takva pjesnikinja nije prezentna u onome što je školska lektira ,univerzitetska nastava književnosti,ako je nema u izdavačkim kućama,onda smo mi dužni sebi povodom Jozefine.
Analizirajući njen književni opus,u kojem je uz ljubav i progonstvo ,posebna tema bio odnos prema Bogu sa kojim ona bez straha i stigme sa Svevišnjim vodi dijalog,nametnulo se sasvim logično pitanje je li Jozefina Dutbegović,ženski Nikola Šop,na što je Ljiljana Šop,književna kritičarka, kazala.
Vrlo zanimljivo pitanje,da ona mislim da oni samo najveći pesnici mogu dosegnuti te metafizičke prostore,te transcedentne prostore i razgovarati sa Bogom ravnopravno
I upravo zbog nje,koja je ispisala najljepšu poeziju o ljudima i zemlji,od kojih su je silom prognali,ali ne i odvojili,štampana je knjiga sa šesdeset i jednom pjesmom,jer je upravo sa toliko godina, Jozefina Dautbegović,zaustavljena u svom stvaranju.No,iza nje su ostale zbirke poezije,koje istinski imamo privilegiju čitati.
/RTVFBiH-Kultura decembar 2013.
Naučni skup u Tešnju,u čijoj je neposrednoj blizini rođena,te počinjala svoj pjesnički uspon po trnju do zvijezda,bio je i svojevrsno otvaranje puta za njen istinski povratak kući i Domovini,koje je deceniju i po bila prinuđena nositi u koferu.
2023-e godine navršit će se 123 godina od rodjenja Nikole Šopa,koji je ogorčen ovozemaljskim odnosom,»bježao» u astralne teme i petnaest godina od odlaska Jozefine Dautbegović «u nebesa».I dok je Šop,dovodeći Isusa medju ljude,tražio pomoć za običnog čovjeka,Jozefina Dautbegović s Bogom je razgovarala ravnopravno,ironično,šeretski,zatomljujući na taj način valjda gorku spoznaju nemoći Svevišnjeg da popravi ovaj loši svijet.
Naime svjedočeći njegovoj nemoći da zaustavi rat,ubijanje,rušenje,sakaćenja i progone ,čija je žrtva i sama bila,ravnopravnim razgovorom pokazuje suosjećanje za Njegovu nemoć promjene takvog stanja.Upravo zbog toga,je vjerovatno i meni,ali i drugim poklonicima njene poezije,tako bliska.Stoga,želim iskreno vjerovati,kako je njen povratak u Domovinu,preko Tešnja,moguć i realan.Tome u prilog svjedoči i zbirka pjesama «Zadnja bosanska zima»,koju ,kao uostalom i sve ostale njene knjige poezije želim vidjeti na policama knjižara.Ali,sigurna sam da će njen povratak biti stvaran,tek onda kada njene knjige,postanu obavezna školska lektira.Ako ni zbog čega drugog,onda zbog antiratnih i ljubavnih poruka,neophodnih ovoj Jozefininoj i našoj Domovini,koju je sa sobom ponijela na nebesa.
(Begičević S.)
LITERATURA I IZVORI
Anđela Frančić,Lana Hudaček,Milica Mihaljević 2005:243. «Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskom standardnom jeziku,Hrvatska sveučilišna naklada,Zagreb 2005.
Josip Silić, «Funkcionalni stil hrvatskog standardnog jezika»Disput 2006.Zagreb.
Jahić,Palić,Halilović.Gramatika bosanskog jezika,Zenica 2006.
Snježana Kordić,»Izmišljanje neodrživih teorija»(recenzija knjige Josipa Silića,Funkcionalni stilovi hrvatskog standardnog jezika, Internet –naslov Policentrični standardni jezik ;Dnevnik
(public.carnet,hr/dragotadic/list.php?ploca…
Jozefina Dautbegović,Različite ljubavi,Konzor 2004 .Zagreb
Jozefina Dautbegović,Zadnja bosanska zima,Centar za kulturu i obrazovanje 2013.Tešanj
Velimir Visković,30.rujna 2004. Bog na spavanju Feral.hr
RTVFBiH-TVD2 15.12.2013.g.
RTVFBiH-Kultura 16.12.2013.
Prof dr.Enver Kazaz Filozofski fakultet Sarajevo,Tešanj,decembar 2013.
Ljiljana Šop,književna kritičarka Beograd,Srbija-Tešanj,decembar 2013.
Prof,dr.Muhidin Džanko,Filozofski fakultet Sarajevo,Tešanj,decembar 2013.
Milan Pranjić Čakovec,Republika Hrvatska ,učesnik naučnog skupa o djelu J.Dautbegović,Tešanj,decembar 2013.
Amir Brka direktor Centra za kulturu i obrazovanje Tešanj,decembar 2013.g.