Nakon putovanja sjeverom Argentine i obilaska jednog od najvećih vodopada na svijetu, Iguazu, kojeg Argetina dijeli sa Brazilom došlo je vrijeme da se spustim na jug i posjetim čarobnu Patagoniju.
Ovom dijelu putovanja sam se najviše radovao, jer volim prirodu i planine. Argetina je jednostavno prevelika da bi se putovalo autobusom. Ovu dionicu sam prešao avionom, tom prilikom mi je opet trebalo četiri sata. Definitivno najveći broj letova do sad u samo jednoj državi sam imao ovdje. Ponekad je jeftinije letiti nego uzeti autobus, posebno u trenutnoj situaciji gdje je za turiste zbog inflacije Argentina 2-3 puta jeftinija nego prije nekoliko godina.
Sletio sam u El Calafate, gradić u srcu Patagonije. U mislima mi je bio samo prtljag. Najgora stvar koja se može desiti je da mi zagube stvari pošto mi je sva zimska odjeća u njemu, a ovdje se temperature znaju spustiti vrlo lako ispod nule.
Međutim, Argetinici to vrlo spretno rade. Brzo sam došao do ruksaka i krenuo tražiti transport od aerodroma do grada. Patagonija je divlja. To sam čuo od dosta ljudi prije dolaska. Tek ću poslije shvatiti te riječi. Došao sam u hostel. Recepcionerka mi govori da su prije par dana ostali svi bez struje i vode pošto je vjetar toliko jako puhao da je oborio bandere i pokidao kablove. Nisam se dugo ovdje zadržavao. Sljedeći dan sam odmah kreno dalje u El Chalten, mali gradić sa oko 2.000 stanivnika koji se nalazi odmah pored najpoznarije planine, Fitz Roy. Čuo sam toliko dobrih stvari o tom gradiću. Vrlo je mirno, vidikovci su svuda okolo i pružaju fenomenalni pogled na sve poznate masive Patagonije, prava oaza reklo bi se. El Chalten je udaljen oko 250 km od El Calafate. Autobusi voze redovno ovom rutom. Međutim, to je bila idealna prilika da probam autostop, pošto sam se do sad stopom skoro vozio u svakoj državi u kojoj sam bio. Pripremio sam natpis od karton, napisao ime grada i ispod malim slovima “No pagar” što znači “Nemam para”, čisto da mi autobusi i taksisti ne bi stajali. Prvo sam hodao do izlaza iz grada i zatim ispružio palac. Svega 20-30 minuta poslije staje mi čovjek sa džipom i govori nešto na španskom, kao čekaj me tu, samo nešto da obavim u gradu i dolazim po tebe. Bar sam ga tako shvatio.
I stvarno, nakon pola sata dolazi po mene i sjedam u džip. Nešto smo kao malo pričali pošto moj španski nije baš najbolji. Govori da ne ide direktno u El Chalten nego da će me ostaviti na raskrsnici 80 km od grada. Nakon sat – dva dolazimo do te raskrnice. Onda me dočekao šok. Toliko je vjetar jako puhao da sam jedva otvorio vrata od auta. Ta cesta je vrlo slabo prometna. Tu u toj pustinji sad trebam čekati nekog da naiđe! Izašao sam iz auta. Čovjek je otišao svojim putem, a mene je vjetar nosi kao loptu po putu. Sreća moja pa je uz cestu bilo jedno sklonište, valjda za ljude koji su u nuždi i zaglave u ovom napuštenoj sredini.
Ušao sam u sklonište i kontam kako je ovo bila glupa ideja. Posmatrao sam cestu, bukvalno ne treptajući u nadi da će proći neko auto. Sat vremena sam čekao. Kad bi vidio neko auto istrčao i mahao bi, međutim bezuspješno. Tek poslije jedan mali crveni Reno mi je stao. To je bio lokalac iz El Chaltena koji se smilovalo jer je i on dosta stopao u mladosti pa me nije htio ostaviti. Auto je plesalo po cesti od vjetra. Momak se zvao Fer i odvezao me je čak skroz do hostela. Tu noć sam spavao kao beba.
Fitz Roy je sa 3.400 mnv najviši vrh u tom području. Tik uz njega je tu 6 – 7 drugih planina, poput moćnog Cerro Torre, koje su približne visine. Iako nemaju visinu planina kao u Himalajima, one uživaju prestižni status među penjacima i alpinistima zbog izrazito strmih padina i nepredvidivog vremena koje se mijenja iz sat u sat. Fitz Roy se zove jos i “Stidna planina”, pošto je njegov vrh često pokriven oblacima i svoju ljepotu odaje samo sretnim i upornim posjetiocima.
Ja sam bio i jedno i drugo. U El Chaltenu sam ostao 6 dana uzivajući u svakom trenutku. Svaki dan sam planinario do obližnih vidikovaca. Prva 3-4 dana je bilo vrlo hladno, toliko da bi vjetar i pored 5-6 slojeva koje bi imao na sebi pronašao put kroz odjeću.
U hostelu je bila mnogo opuštena atmosfera. Ljudi su iz čitavog svijeta dolazili i vrlo je lako bilo steći poznanstva. Međutim, preko dana mi je više godilo društvo prirode pa sam sam istraživao dobro označene planinarske staze. Vrhunac za mene je bila planina Tumbado sa koje se pruža panoramski pogled na sve vrhove. Uspon nije bio lagan zbog kiše i snijega koji su se smjenjivali ali i zbog činjenice da nisam imao najbolju opremu za te uslove. Vrijeme se zatim drastično promijenilo, oblaci su nestali, sunce se pojavilo i zatim su se ukazali strme padine i ledeni vrh prelijepog Fitz Roy-a.
U tom trenutku si potpuno očaran, ne razmisljaš ni o čemu, a pogled ti eventualno izmame kondori koji se kao čuvari ovih prostora uzdižu nebom. Baš u trenutku povratka nazad čujem nekog kako doziva moje ime. Okrećem se i vidim Dijega i Emilija, dvojicu Argentinaca koje sam nedavno upoznao. Dan prije toga sam iznova stopao, ovaj put do Lago Desierto – obližnjeg jezera 40 km udeljenom od El Chaltena. Tom prilikom su mi oni stali. Ostao sam tako još sat vremena sjedeći na vrhu sa njima. Svaki naredni dan bi hodao oko 30 km, a navečer bi slijedilo opuštanje i druženje sa novostećenim prijateljima.
Mnogo mi je godio duži boravak na jednom mjestu jer možeš bolje upoznati ljude koje sretneš i nema onog napornog pakovanja svako malo. Teškog srca sam nakon sedmicu dana napustio ovo mjesto i vratio se u El Calafate, da bi posjetio zadnju veliki atrakciju u Patagoniji koje je na mojoj listi. To je bio glečer Perito Moreno. Zauzima povrsinu od 270 km2 i proteže se 70 m iznad nivoa Lago Argentinas – najvećeg jezera u Argentini. Seže on i do 3 puta više u dubinu te se tako nalazi na trecem mjestu najvećih glečera u Argentini. Bookirao sam ovdje turu koja uključuje hodanje po površini glečera.
Nisam ljubitelj organizovanih tura, ali ova je bila preporuka od strane mnogih ljudi koje sam sretao usput. Čamcem smo prešli na drugi stranu jezera vozeći podnožjem glečera i tik uz njega. Zvuk pucanja leda koje je sličan zvuku obaranja stabla je stalno pristan. Zatim bi se veliki komadi leda odlomili i udarili svom silom o površinu vode. Ono što oduzima dah, jesu nijanse plave boje u ledu koje nastanu kada sunce obasja glečer. Tako nešto lijepo sam zaista rijetko vidio i definitivno je bio “highlight” dana. To je ujedno značilo i kraj mog boravka u Patagoniji koja me je počastila svojim najljepšim izdanjem. Nema svako priliku posjetit ovo magično mjesto. Svjestan sam toga i zaista sam zahvalan Bogu na svemu što mi je dao.
Sutra se vraćam nazad za Buenos Aires gdje me za nekoliko dana čeka avion za povratak kući.
piše: dr. Nermin Mameledžija