– Slavimo dan kada je sveta Klara rođena za nebo,ona je prva žena koja je napisala pravilo za svoj red koje je dobilo papinsko odobrenje.Ova žena koja je cijeli život posvetila Božjoj providnosti i njene sljedbenice sestre Klarise otkrivaju tajnu koja je bitna svima nama.Tamo gdje živi Bog tamo je radost,t amo živi ljubav kroz dobrotu i milosrđe. – kazao je između ostalog na spomendan svete Klare Asiške utemeljiteljice drugog franjevačkog reda jednog od najstrožijih u katoličkoj crkvi, na misnom slavlju koje je predvodio u naselju Brestovsko kod Kiseljaka, fra Zdravko Dadić provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Trideset i četiri je godine, otkako su časne sestre Klarise iz Splita odlučile doći u Brestovsko u kojem su izgradile samostan, koji je i danas jedini u Bosni i Hercegovini , u kojem su sljedbenice svete Klare. I u njemu među njih dvanaest, od kojih je devet zavjetovanih i tri novakinje koje prolaze period kušnje, jer veliki je korak odabrati život u klauzuri odvojen od ostataka svijeta sa kojim komuniciraju kroz rešetku, je i opatica Hijacinta Batinić iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja koja je sa četrnaest godina osjetila zov da krene putem kojim je hodila sveta Klara, koja je umjesto lagodnog života u plemićkoj porodici početkom trinaestog stoljeća,odabrala put siromaštva i žrtve. I njime zajedno sa svojim sestrama hodi bezmalo pa pola stoljeća. Zajedno sa dvadeset i jednom hiljadom časnih sestara Klarisa u svijetu.
U samostanu se odvija njihov cijeli život ,određen strogim pravilima molitve i rada. Ovdje ,one proizvode hostije za gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu i rade misno ruho. I mole za sve nas, koji njihov život u klauzuri doživljavamo kao dobrovoljni zatvor.
– Nismo mi u zatvoru, mi imamo slobodu da u miru i tišini možemo biti s Bogom i razgovarati s njim. – kazat će sa osmijehom kroz rešetku opatica Hijacinta a onda nam pojasniti da iz samostana izlaze samo zbog nekoliko razloga, među kojima je bolničko liječenje, bolest roditelja i dolazak pape. I opet naglašava kako su za razliku od nas izvan samostanskih zidova, sretnije moleći za nas koji nerijetko u vremenu današnjem zaboravljamo i sebe i bližnje. Među vjernicima na misnom slavlju bila su i četvorica studenata iz nekoliko afričkih zemalja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu .
Iako borave tek devet mjeseci u Bosni i Hercegovini, odlično govore jezike na kojima se mi sporazumjevamo, a na pitanje hoće li ostati ovdje,kažu oni bi voljeli no o tome odlučuje zajednica.
I privodeći misno slavlje kraju ,koje su časne sestre pratile iz samostana, provincijal Dadić poručio nam je svima da pogledamo u sebe i svoj život i shvatit ćemo što i kako ,umjesto kod drugih,trebamo popraviti kod sebe. I kaže bit će nam svima bolje i lakše. Jer očigledno je da smo za razliku od Klarisa, zaboravili na ljudskost i potrebu žrtve za one do i oko sebe.
S.B.N.