19 C
Sarajevo
Četvrtak, 25 Jula, 2024

TRAVNIK: Grad unikatnih satova

Pored mnogih drugih znamenitosti Travnik je poznat...

Sjećanje na pjesnikinju koja je ispisivala život

KultArtSjećanje na pjesnikinju koja je ispisivala život

Jozefina Dautbegović, rođena je 24.2.1948. godine   u Šušnjarima kod Dervente u Bosni i Hercegovini a umrla u Zagrebu 27.11.2008.godine. Gimnaziju i Pedagošku Akademiju,završila je u Slavonskom Brodu,nakon čega je u O.Š.Ivan Goran Kovačić u Doboju radila kao nastavnica jezika i istorije te uređivala biblioteku Druga Svjetlost i časopis Značenja.

Nakon progonstva,u Zagrebu je bila voditeljica kulturne tribine i urednica muzeološkog časopisa Informatica Museologica (MDC Zagreb) i radila kao arhivist-dokumentarist u MDC. Objavila je osam knjiga poezije i  knjigu priča „Čovjek koji je kupovao kuću“.Bila je članica Društva pisaca BiH, Republike Hrvatske, te Hrvatskog centra PEN.

Zastupljena je u svim relevantnim antologijama a ciklusi njenih pjesama objavljeni su na osam svjetskih jezika. Ovo je sa duboko utisnutim vlastitim stavom,ispričana sudbina pojedinca i države Bosne i Hercegovine, kroz intimnu priču poetese Jozefine Dautbegović, silom otrgnute iz Domovine,osvjedočene u njenim knjigama poezije.U kojima je iskrenim govorom srca,sa jakom ironijskom notom,svjedočila  o događajima i običnim ljudima,koje kad čitate doživljavate kao najbliže.I naravno o njenom povratku kući,nakon fizičke smrti u progonstvu.

                       Jajce, 2004. godine

Na stotu godišnjicu rođenja Nikole Šopa,u kraljevskom gradu Jajcu,medju brojnim književnim imenima pojavila se jedna čudesno šarmantna dama, za koju se prije očekivalo da pripada nekoj mondenoj,nego pjesničkoj grupi ljudi,koji pohode ovakve događaje i mjesta. Za razliku od njih,uvijek blago kazano nekonvencionalno odjevenih i isto tako mirišljavih, dama sa šeširom na glavi,ispod kojeg su prodornom dobrotom iskrile njene oči,sva elegantna i tajnovita,bila je Jozefina Dautbegović,tek stigla iz Zagreba.Grada u kojem se zaustavila u bezdomovinskom vremenu i pronašla barem fizičko utočište,dok je svoj duhovni smiraj tražila  u sjećanjima na Domovinu,koju je barem bez mogućnosti utjecaja drugih,uvijek mogla nositi u koferu. Književna kritika, barem u Republici Hrvatskoj bila je blagonaklona prema njoj i njenoj poeziji, ali je nije bilo u školskoj literaturi,kao ni na policama knjižara u obje joj domovine.Baš kao ni pjesnika Nikole Šopa,kojem je eto došla obilježiti,stoljeće od rođenja.Domaćini i organizatori,tim su povodom odlučili dovesti i gimnazijalce iz mnogih bosanskohercegovačkih gradova,kojima će eto pjesničke veličine recitirati svoju poeziju. I kao što za razliku od ceremonijalnih događaja,gdje svi aplaudiraju,jer tako treba,srednjoškolci su mladalački iskreno zanemarili pjesničko prisustvo i poeziju koju iskreno   ni većina prisutnih autora, izuzev mogućnosti besplatnih putovanja,te kakvih takvih honorara, ne razumiju. Šuškanje,zvuk mobitela,škripa stolica i glasan smijeh.Na daske,na kojima godinama traju  Pozorišne/Kazališne igre Bosne i Hercegovine,ispela se Jozefina Dautbegović, tiho  govoreći stihove pjesme „Ja riba“

Bog me stvorio kao ribu

Nemam se ja na što žaliti

I da me stvorio kao pticu

Bilo bi isto

Razumijem ja Njega

Taj dan je pred vratima vladala gužva

kao u općinskom katastru

kao u matičnom uredu ili mjesnoj ambulanti

u vrijeme velike epidemije

nije  On imao vremena za pojedinačna zanovijetanja

izvan vrste

Bacio me u vodu i rekao

Od mene toliko

sad plivaj kako znaš

Ako dođe do nepogode

uvijek postoji tamna škrapa

krupniji oblutak

uzvodna struja na koju niko ne računa

i sveta mimikrija

Ne zaboravi da je vodostaj u rukavcu i vrijeme za mrijest

Ograničeno.

O Velikom petku u uputama

koliko se ja sjećam

nije bilo govora

/J.Dautbegović -Različite ljubavi str.217.

Zvuci telefona su nestali,stolice se utišale,zvonki smijeh ustupio mjesto tišini i kratkim uzdasima.

Uslijedila je nova.

KORNJAČA ILI LAKO -TEŠKO

Lako je kornjači ima krov nad glavom u svakom trenutku

gust crijep do crijepa što ne propušta

Ima gdje skloniti glavu

Ima rješenja za svaku priliku

kišobran suncobran viteški oklop

pancirku

Ona je hodajuća sloboda

Gdje jest tu je sva

Ima sobu s cjelodnevnim boravkom

spavaću sobu s prozorom odmah iznad uzglavlja

i da ne nabrajam ostale prostorije

Pruži se onoliko koliko se može pokriti

Ako netko kuca ne mora ni proviriti ako neće

Komotna kao u svojoj kući

Blago kornjači

Ali nije baš tako

drukčije je

Teško kornjači

Zna li itko (osim puža u lakšoj varijanti)

što znači nositi čitav život kuću na ledjima

i nikad baš nikad ne moći van

Samo gledati kroz prozor (čitavu kornjačinu vječnost)

Ona ne može reći

kuća mi se popela na vrh glave

idem malo izići

Kolika tek odgovornost sva kuća leži na njoj

Ne nosi ona teret kao ostali kao mrav naprimjer

pa da može reći e sad ću malo predahnuti

kad stignem kući sprtim teret i odahnem

Nema toga u kornjačinom životu

Ona ne zna što znači poželjeti doći kući

otići bilo kamo ostaviti sve i trknuti do

pa se uvjeriti da je ipak na kraju krajeva svoja kuća svoja

A tek njezina ljubav

Gledaju se samo kroz prozore

Nikada se idući usporedo s ljubavnikom meko ne dotakne

bokovima

onako kao slučajno

nikada gola koža do gole kože čitavom dužinom

A to što joj se povremeno dogodi

izgleda kao da ide u rat

Dva viteza u oklopima s vizirima

i nema uzmaka

dok joj se još jedna kuća ne popne za vrat

pod izgovorom održanja vrste.

/J.Dautbegović-Različite ljubavi str.232.)

I nakon toga,taman se spremila da ide,kada su se čuli glasovi,“hoćemo još“.

I opet smo se  sreli 2005 godine u Jajcu,na «Šopovim susretima na Plivi»koji su  joj je bila i prilika za susret sa Domovinom ,koju je nakon toga ponovo smještala u kofer,odlazeći preko graničnog prelaza,na kojem cariniku nikako nije mogla  objasniti, da ono što ona  nosi nije  za carinjenje.

 

NA GRANIČNOM PRIJELAZU

Lipanj je a već je vruće

Kolona se smotala kao zmija na suncu i pravi se mrtva

Između mene i druge strane ispriječila se rijeka

željezni most carina i još koješta

ali to drugo je samo u mojoj glavi

Vraćam se iz domovine a ne znam ni zašto sam išla

Stalno mi se čini kako moram

makar povremeno provjeriti

je li sve onako kako sam ostavila

Neobično drvo u gradskom parku rascjepljeno na dvoje

koje procvjeta ljubičastim grozdovima

čim čuje da sam doputovala

Sve sam viđeno pospremila

Za puste dane koji su neizbježni

Glavom naslonjena na prljavo staklo

Čekam strpljivo jer mi ništa drugo ne preostaje

Cariniku sam sumnjiva

Što nosite pita i gleda me duboko u oči

uspoređujući moju lijepu fotografiju i prazno lice

Ispod lagane haljine nemam skoro ništa

ako izuzmem malo sala koje mi se godinama taložilo oko struka

dok sam čekala da zaživi Daytonski mirovni sporazum

Nosite li nešto nedopušteno

pita glasom koji ne trpi odlaganje

nosim kažem ali nije za carinjenje

O tome ja odlučujem

govori

i drugom rukom nervozno kucka po mojim ispravama

Pokazujem mu na nebo iznad nas

vunaste i mirne nebeske ovčice na plavoj podlozi

modru crtu brda što se čitavim putem namjerno vuče

meni iza ledja da mi pojača grižnju i onaj osjećaj

koji iseljenici zovu lijepim imenom

nostalgija

Najsumnjivije su ove klimakterične babe

govori odlazeći u metalnu kućicu

jer mu je za razliku od Sizifa

stigla smjena.

/J.Dautbegović-Različite ljubavi-str.234.

                          SEOBA NA NEBESA

A onda su Šopovi dani,postali manifestacija na kojoj   nije bilo  Jozefine.No svih tih godina njena knjiga poezije «Različite ljubavi» s posvetom iz Kraljevskog grada,bila je najviše čitana u mojoj kući,uz stalnu želju da još jednom doživim onu tišinu i ushićenje nekih novih gimnazijalaca poezijom,ali i pojavom Jozefininom.No nažalost samo želja.

I onda 27.novembar 2008.godine. Samo kratka vijest,koja je značila prekid  stvaranja Jozefine Dautbegović u  bezdomovinskom svijetu.I njeno preseljenje u nebesa,kako bi sa „jednim prilično dobronamjernim Bogom nastojala odagnati strah od mogućnosti pojave  virusa u svemirskom računaru“ /

Zagreb;“Zagrebu je iznenada preminula pjesnikinja Jozefina Dautbegović,rođena u mjestu Šušnjari u BiH“/Gorila Vijesti).

Pet godina poslije,vjerovatno «njen jedan dobronamjerni Bog»,vratio ju  je na čudnovat način u Domovinu iz koje je silom otrgnuta. Naime, Centar za kulturu i obrazovanje iz Tešnja,14.12.2013.godine organizirao je  naučni skup  pod nazivom „Posljednja bosanska zima“u čast rano preminule pjesnikinje Jozefine Dautbegović,o čijem su životu i djelu govorili brojni književni kritičari iz naše zemlje,te Republike Hrvatske i Srbije.Tim povodom štampana je i knjiga poezije,pod istim nazivom,u kojoj je 61 pjesma,koliko je godina imala Jozefina,kada je počela svoje putovanje nebeskim  prostorima na kojima nema granica i mrzovoljnih carinika ,kojima mora objašnjavati da ono što ona nosi nije za carinjenje.

                        POVRATAK U DOMOVINU

Njen duh kao da je lebdio iznad dvorane dok su književni znalci,ali i poštovaoci njenog ukupnog književnog opusa u Tešnju, govorili ponajviše o poeziji koju je iza sebe u osam knjiga ostavila Jozefina Dautbegović.I u njima poruke ljubavi,prognaničke patnje i života na koje si kao prognanik osudjen,patriotizma (domoljublja),ali ne u smislu ostrašćenih političkih fraza i pamfleta,nego onih najtananijih ljudskih,koje u sebi nose mali,a tako veliki obični ljudi.

«Za razliku od nekih mlađahnih književnih zvijezda,čiji je transfer iz Bosne u Zagreb u prvoj polovici devedesetih bio u žiži medijske pozornosti,dobojska pjesnikinja Jozefina Dautbegović (r.1948) u Zagrebu se pojavila tiho,izgubljena u masi  anonimnih izbjeglica koja se tih dana slijevala u glavni grad.Za sve nas do tad nepoznata pjesnikinja ,svrnut će na sebe pozornost svojom prvom zagrebačkom zbirkom «Ručak s Poncijem»,objavljenom u Meandru 1994.g. Bilo je to vrijeme kada je hrvatska poezija njegovala pojačani domoljubni ton,a u tom «hrvatskom ratnom pismu» koje zazivlje osvetu i bodri hrvatske ratnike mogu se naći i stihovni uzorci istinskih bardova poput Mihalića i Šoljana.

Pjesme Jozefine Dautbegović nisu imale ništa zajedničkog s takvim militarnim domoljubljem.One su govorile o izbjegličkoj stvarnosti,osjećaju samoće,o gubitku zavičaja»

/Velimir Visković 30.rujna 2004. -Bog na spavanju Feral.hr)

Jer u ratu,kao uostalom i svim drugim segmentima života,oni su najveći gubitnici,zna to ona,jer piše iz iskustva,upečatljivo i brutalno iskreno,izostavljajući znakove interpunkcije,jer bi joj očigledno umanjili snagu proživljenog i iskustveno izrečenog  u jednom dahu.I gotovo u jednoj rečenici.

/Jozefina Dautbegović-Različite ljubavi; Bosna II strana 70.,Izbjeglička str.73,Druga izbjeglička str.75.,Dan kad je samostan s Plehana,letio u nebesa str 76,Prilozi za nove biografije str.256.Pjesma perača gradskih izloga str. 250.)

PRILOZI ZA NOVE BIOGRAFIJE

Zaborav je dobar on je učinio to što je učinio

zbrisao napravio prostor za  novo ali novo se ne prima

Mozak ga odbacuje kao tuđi organ

Zaborav je napravio crnu rupu iz koje katkad iziđe na svjetlo

poneki taman prizor

Na primjer stojimo u redu za dokumente mi koji moramo imati

nove biografije

satima u redu nas milijun istih

od Ovidija do Brodskoga /da ne nabrajam poimenično)

Držimo torbe kapute potvrde papir koji ništa ne govore o nama

dodajemo taksene marke onima s one strane šaltera

Kao da smo se tek sada rodili treba

treba se upisati u matičnu knjigu

izvaditi neki list koji govori tome u prilog

prijaviti se na nepostojećoj adresi

donijeti svjedodžbe diplome uvjerenja o položenim ispitima

iz spaljenih škola i sveučilšta  ili sa dalekih odredišta

i priložiti

Usput ponovno rasti u sebi učiti hodati tuđim gradovima

prestati bježati trčati osvrtati se

Moramo precizno uskladiti svoje korake sa tudjima

svladati nesvjesticu orijentaciju u prostoru

učiti govoriti tuđim jezicima danju

noću plakati isključivo na svome jeziku

Što znamo raditi obično pitaju

kad se drznemo tražiti posao

Na to pitanje svatko pošten odgovori

Nismo sigurni u ono što znamo

(što sasvim odgovara istini)

Znademo pisati padne spasonosna misao

Pisati da

ali što

Pa između ostaloga recimo

pjesme

Ma dajte molim vas koga vi zajebavate

odmahne onaj s druge strane stola

i glasno prozove

Neka uđe sljedeći.

(J.Dautbegović-Različite ljubavi str.256

PJESMA PERAČA GRADSKIH IZLOGA

Moj poznanik perač gradskih izloga

tvrdi da ničega pod kapom nebeskom

nije željan

Kad prije doručka perem izlog prodavaonice Kraš bombona

priča on

u ustima stalno imam sladak okus

pa ne mogu ni jesti toliko sam iznutra bljutav

Od pogleda na izlog pun voća zbog brda naranči i jabuka

čitav me dan muči žgaravica

Kad perem izloge s muškim odijelima ja se namjerno namjestim

na ljestvama

pa mjerkam nogavice duljinu rukava zagledam kakvo je kopčanje

i dok operem izlog ja se odijela nanosao

Prodavačice me uglavnom vide sprijeda

pa i one mene mjerkaju da oprostiš malo niže od pojasa

Nije da ne bi imao što pokazati

ali mi više nije do toga

Moram priznati ponekad i uživam kad se jato mladih cura

zbokori oko dobro opranog izloga

za novu kolekciju proljeće-ljeto

a oko mene odjednom sve zamiriše kao da sam u cvjetnjaku

Znam ja šta je za moje godine

nemaj brige

Pravo da ti kažem perem te izloge katkad i s gađenjem

kao prljavo posudje ujutro poslije velikog slavlja

Radim čestito valja čuvati posao tko bi mene ovako starog

Nekad se nasmijem kad šetači udare glavom u staklo kao ptice

pa se uvjerim da sam dobro oprao

Ali sve i da imam novaca ne bih ništa kupio

toliko sam se nagledao da mi se ogadilo

No ima jedan mali izlog na broju 42

koji perem s posebnom pažnjom

ali mi uvijek ostane mutan

Unutra je kao u lutkinoj kući izložena šarena dječja odjeća

pa dok perem sve gledam bi li odgovaralo mome unučetu

da mi se sin oženio prije nego je otišao

A lijepo sam mu rekao kad je odlazio

Jebena budalo znaš li da u svim ratovina gine

jedino sirotinja

I svaki put kad na to pomislim

izlog se zamagli.

(J.Dautbegović –Različite ljubavi str.250.

O njoj takvoj jednostavno čudesnoj i istinski svojoj koja je u osam knjiga poezije nama koji smo ostali u redu čekajući svoj put na koji je ona otišla 2008 godine,govorilo se u Tešnju ,više od pet sati.Koji su prošli baš kao tren.Djelić toga,zahvaljujući prije svega urednici  na RTVFBiH,Kristini Ljevak,zabilježen je u okviru emisije Kultura.

«Zadnja bosanska zima“,naziv je naučnog skupa posvećenog životu i djelu čudesne bosanskohercegovačke i Hrvatske pjesnikinje Jozefine Dautbegović,održanog u Tešnju u organizaciji Centra za kulturu i obrazovanje iz ovog grada.Bio je to i svojevrsni povratak rano preminule pjesnikinje domovini,iz koje ju je rat,prognao.

Nakon progonstva,skrasila se u Zagrebu gdje je objavila svoje najznačajnije knjige.U čudesnoj poeziji,svoj satkanoj od bosanske boli, pisala je o progonstvu i užasu koji je zahvatio njenu domovinu i obične ljude,koje čitajući doživljavate kao znance.Ona na jednostavan i brutalno iskren način govori  o danu kada je samostan s Plehana selio na nebesa,bosanskoj djeci koja igraju školice na jednoj nozi,domovini u koferu i svojoj zadnjoj bosanskoj zimi koju je sačuvala na neobičnom mjestu ,u kostima.

„(Jozefina Dautbegović postojano tankoćutno i nadasve nepretenciozno ,opeva ,pripoveda i promišlja svet iz pozicije nezaštićene jedinke,koja po svojoj introvertnoj prirodi ne može,ne želi i ne ume da pripada bilo kojoj grupi i da na taj način zatomljuje ,nadvladava ili čak pirovski pobedi elementarno osećanje straha ,samoće i egzistencijalne mučnine,kazala je Ljiljana Šop ,književna kritičarka  iz Beograda,učesnica naučnog skupa o Jozefini Dautbegović

/ njezina poezija jeste zapravo svjedočenje i upozorenje,dignuti prst.da pazimo da ne hodamo oholo,znači ona je protiv svake oholosti,ona je uvijek ukorjenjena u vlastito egzistencijalno promišljanje svoje vlastite egzistencije u samopromatranje i u tom samopromatranju evo nastala je jedna zbilja fascinantna poezija koja je je kao što smo na ovom skupu mogli čuti sigurno evropskog ranga,stav je Milana Pranjića iz Čakovca,učesnika naučnog skupa. 

U tom svijetu koji je bio i ostao nesigurno mjesto za življenje ona traži svoje mjesto pod suncem,ispisujući pjesme,koje su je trajno smjestile u sami vrh ne samo u njene dvije domovine,nego i šire.

(Jozefina je zasigurno neko ko je uspio da svojom poezijom da inventar naše tragedije.Tako shvaćena Jozefina Dautbegović ulazi u kanon i ovaj skup pokazuje da ona može ući u kanon i zauzeti jedno od centralnih,ako ne i centralno mjesto ovog perioda naše kulture i naše historije, istakao je profesor Enver Kazaz iz Sarajeva,a profesor  Muhidin Džanko Sarajevo, učesnik naučnog skupa o Jozefini Dautbegović je istakao .

( ja izvan svake sumnje Jozefinu Dautbegović vidim i doživljavam kao našu bh spisateljicu koja spada u sami vrh i bh poezije,ja bih rekao i proze,iako je objavila samo jednu proznu knjigu.

Nažalost i pored divljenja književne kritike,te čitatelja njene poezije i proze,koje se isprepliću ,Jozefine Dautbegović,koja je u progonstvu ostala sve do 2008 godine,kada je napustila ovaj svijet,nema poput nekih,čije se književno stvaralaštvo ni izbliza ne može uporediti sa njenim.Stoga se i cilj organizatora ovog naučnog skupa ,koji je bio i svojevrsni povratak Jozefini,činio ispunjenim,kazao je Amir Brka organizator naučnog skupa o Jozefini Dautbegović.

/ da malo poremetimo i tu kanoniziranu skalu u smislu etabliranih književnih imena koja umnogome ne odgovara stvarnoj vrijednosti,jer ako jedna takva pjesnikinja nije prezentna u onome što je školska lektira ,univerzitetska nastava književnosti,ako je nema u izdavačkim kućama,onda smo mi dužni sebi povodom Jozefine.

Analizirajući njen književni opus,u kojem je uz ljubav i progonstvo ,posebna tema bio odnos prema Bogu sa kojim ona bez straha i stigme sa Svevišnjim vodi dijalog,nametnulo se sasvim logično pitanje je li Jozefina Dutbegović,ženski Nikola Šop,na što je Ljiljana Šop,književna kritičarka, kazala.

Vrlo zanimljivo pitanje,da ona mislim da oni samo najveći pesnici mogu dosegnuti te metafizičke prostore,te transcedentne prostore i razgovarati sa Bogom ravnopravno

I upravo zbog nje,koja je  ispisala najljepšu poeziju o ljudima i zemlji,od kojih su je silom prognali,ali ne i odvojili,štampana je knjiga sa šesdeset i jednom pjesmom,jer je upravo sa toliko godina, Jozefina Dautbegović,zaustavljena u svom stvaranju.No,iza nje su ostale zbirke poezije,koje istinski imamo privilegiju čitati.

/RTVFBiH-Kultura  decembar 2013.

Naučni skup u Tešnju,u čijoj je neposrednoj blizini rođena,te počinjala svoj pjesnički uspon po trnju do zvijezda,bio je i svojevrsno otvaranje puta za njen istinski povratak kući i Domovini,koje je deceniju i po bila prinuđena nositi u koferu.

2023-e godine navršit će  se 123 godina od rodjenja Nikole Šopa,koji je ogorčen ovozemaljskim odnosom,»bježao» u astralne teme i petnaest godina od odlaska Jozefine Dautbegović «u nebesa».I dok je Šop,dovodeći Isusa medju ljude,tražio pomoć za običnog čovjeka,Jozefina Dautbegović s Bogom je razgovarala ravnopravno,ironično,šeretski,zatomljujući na taj način valjda gorku spoznaju  nemoći Svevišnjeg da popravi ovaj loši svijet.

Naime svjedočeći njegovoj nemoći da zaustavi rat,ubijanje,rušenje,sakaćenja i progone ,čija je žrtva  i sama bila,ravnopravnim razgovorom pokazuje suosjećanje za Njegovu nemoć promjene takvog stanja.Upravo zbog toga,je vjerovatno i meni,ali i drugim poklonicima njene poezije,tako bliska.Stoga,želim iskreno vjerovati,kako je njen povratak u Domovinu,preko Tešnja,moguć i realan.Tome u prilog svjedoči i zbirka pjesama «Zadnja bosanska zima»,koju ,kao uostalom i sve ostale njene knjige poezije želim vidjeti na policama knjižara.Ali,sigurna sam da će njen povratak biti stvaran,tek onda kada njene knjige,postanu obavezna školska lektira.Ako ni zbog čega drugog,onda zbog antiratnih i ljubavnih poruka,neophodnih ovoj Jozefininoj i našoj Domovini,koju je sa sobom ponijela na nebesa.

(Begičević S.)

LITERATURA I IZVORI

Anđela Frančić,Lana Hudaček,Milica Mihaljević 2005:243. «Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskom standardnom jeziku,Hrvatska sveučilišna naklada,Zagreb 2005.

Josip Silić, «Funkcionalni stil hrvatskog standardnog jezika»Disput 2006.Zagreb.

Jahić,Palić,Halilović.Gramatika bosanskog jezika,Zenica 2006.

Snježana Kordić,»Izmišljanje neodrživih teorija»(recenzija  knjige Josipa Silića,Funkcionalni stilovi hrvatskog standardnog jezika, Internet –naslov Policentrični standardni jezik ;Dnevnik

(public.carnet,hr/dragotadic/list.php?ploca…

Jozefina Dautbegović,Različite ljubavi,Konzor 2004 .Zagreb

Jozefina Dautbegović,Zadnja bosanska zima,Centar za kulturu i obrazovanje 2013.Tešanj

Velimir Visković,30.rujna 2004. Bog na spavanju Feral.hr

RTVFBiH-TVD2 15.12.2013.g.

RTVFBiH-Kultura 16.12.2013.

Prof dr.Enver Kazaz  Filozofski fakultet Sarajevo,Tešanj,decembar 2013.

Ljiljana Šop,književna kritičarka Beograd,Srbija-Tešanj,decembar 2013.

Prof,dr.Muhidin Džanko,Filozofski fakultet Sarajevo,Tešanj,decembar 2013.

Milan Pranjić Čakovec,Republika Hrvatska ,učesnik naučnog skupa o djelu J.Dautbegović,Tešanj,decembar 2013.

Amir Brka direktor Centra za kulturu i obrazovanje Tešanj,decembar 2013.g.